Na prste jedne ruke mogli bi se nabrojati istarski košarkaši s većom i bogatijom karijerom od trenera Pule 1981 Sandra Nicevića. Vinko Jelovac i Željko Jerkov svakako, možda Sven Ušić, a četvrti nikako ne pada na pamet, kako naglašava i Boris Miočić, novinar portala Sportokracija, koji je sa strategom Bijeloplavih objavio intervju tjedna. Kako se čita u uvodu, stasiti bivši centar visok 210 centimetara bio je važan 'kotačić' zagrebačke Cibone krajem 90-ih, u doba kada su utakmice u Draženovom domu bile istinski sportski spektakl. Sjećate li se Damira Mulaomerovića, Veljka Mršića, Gordana Giričeka, Ivice Žurića, Josipa Sesara, Slavena Rimca, Davora Marcelića, Dževada Alihodžića? Upravo s tim super zvučnim imenima Nicević je četiri godine dijelio Ciboninu svlačionicu, koju je čvrstom rukom vodio Aco Petrović.
"Aco je znao kako stvoriti natjecateljski duh u momčadi" - prisjetio se Nicević. "Podijelio nas je u dvije ekipe pa smo na treninzima često igrali međusobno. Bili su to susreti jači od većine prvenstvenih, rezultati su se zapisivali, a atmosfera bivala sve nabrijanija". Luda i nabrijana atmosfera Cibose je 'pod normalno' čekala u Zadru, najtežem gostovanju u svijetu košarke, što Nicević apsolutno potvrđuje. "Aut linija u Jazinama nalazi se metar od gledališta. Kad bi ubacivali loptu sa strane navijači su nas potezali za dres, pljuvali, vrijeđali. Dođeš na zagrijavanje, a dvorana se doslovno trese, čitav parket podrhtava. Znam da zvuči čudno, ali u Zadru smo imali jaču policijsku pratnju nego u beogradskom Pioniru. Meni osobno te zadarske utakmice predstavljale su neponovljiv doživljaj, igrati u takvoj užarenoj atmosferi gušt je za svakog sportaša".
Prvu, povijesnu utakmicu s Partizanom nakon hrvatske samostalnosti, odigranu 8. siječnja 1998. u beogradskom Pioniru, Sandro ističe kao jednu od najupečatljivijih u dresu Vukova s Tuškanca. "Zbog poznatih okolnosti stvorila se jedna psihoza, atmosfera se danima medijski podgrijavala, svi su nas upozoravali da budemo oprezni, da pazimo gdje se krećemo, na svakom koraku pratilo nas je brojno osiguranje. Prvu večer po dolasku okupili smo se u predvorju hotela i krenuli u šetnju do Sava Centra. Čim smo izašli zaustavila nas je policija, jedva su nas pustili. Otišli smo na neka poznata mjesta, prošetali, ali sve je prošlo u najboljem redu, nitko nas nije dirao niti provocirao".
A sutradan u Pioniru, utakmica za pamćenje i klupske almanahe. "Pravi spektakl u totalno užarenom ambijentu, ali mi smo se, igrajući u Jazinama, navikli na paklenu atmosferu, takav dekor nije nas se previše dojmio. Prema našoj klupi letjelo je kamenje, doletjele su čak i neke škare, ali nakon susreta kojeg smo pobijedili, nije bilo neugodnosti, možda i zbog korektne geste igrača Partizana koji su nas na putu prema svlačionici okružili i tako zaštitili od potencijalnih napada".
Nakon Cibone trener pulskog drugoligaša krenuo je u košarkašku 'pečalbu', igrajući u čak šest europskih zemalja. "Igrao sam u turskom Bešiktašu, grčkom AEK-u, španjolskoj Malagi, talijanskim Bennetonu, Treviso Basketu i Orlandini, francuskom Le Mansu te slovenskoj Olimpiji. Svaka liga nosila je svoju zanimljivost i kvalitetu. Primjerice, u Bešiktašu smo igrali u dvorani kapaciteta tri tisuće mjesta, a prosjek gledatelja bio je preko četiri tisuće po utakmici, jasno vam je kakva je to paklena atmosfera bila. No, iako je navijanje bilo vatreno, zadarska publika još je temperamentnija od turske" - priznaje Nicević.
Španjolska liga na samom je vrhu Sandrovog popisa. "Španjolci su sportski fanatici, puno izdvajaju za sport, u mnogima su sportskim granama jako uspješni. S Unicajom sam osvojio prvenstvo, a navijači su nas pratili u velikom broju, fascinantno zvuči podatak kako smo imali 9,5 tisuća godišnjih pretplatnika. Bio je užitak boriti se s Real Madridom kojeg je tada trenirao Božo Maljković, dok je Svetislav Pešić sjedio na klupi Girone. Strašno jaki bili su Barcelona, Valencia, puno velikih klubova, a svaka utakmica pravi spektakl. Imao sam sreću igrati i živjeti u atraktivnim državama i gradovima. Sa suprugom sam i privatno puno istraživao, Atena, Istanbul, Malaga, svjetski su gradovi s opuštenom atmosferom. Kada sam igrao u Francuskoj vlakom smo često odlazili u Pariz, od Le Mansa udaljen samo 50 minuta vožnje".
Trener Pule 1981 može se pohvaliti i upečatljivom reprezentativnom karijerom te nastupom na Olimpijskim igrama 2008. godine u Pekingu. "Ivano Balić na otvaranju Igara nosio je našu zastavu, a čitava atmosfera bila je jako dojmljiva. Najzanimljivije je bilo u menzi tijekom ručka, kada smo susretali planetarno poznate 'face'. Jednom je blizu mene stajao Messi, ali čovjek je dosta nizak rastom pa ga nisam primijetio, tek kad su me upozorili shvatio sam da je to doista on. Na otvaranju Igara, zajedno s ostalim sportašima, u jednoj smo dvorani čekali izlazak na stadion. Blizu nas stajala je američka košarkaška reprezentacija, Dream Team 2, predvođena Kobe Bryantom i Jasonom Kiddom. Oni su doslovno bježali od ljudi, toliko su ih napadali, pitali autograme, slikanje, da nisu imali drugog izbora".
O tome tko mu je bio najneugodniji protivnik pod obručima, Sandro nema previše dvojbi. "Zoran Savić. Njegova energija i snaga bili su fascinantni, a spomenuo bih tu i Dina Rađu. Iako sam protiv njega igrao pri kraju njegove karijere, još uvijek je prezentirao doista vrhunsku košarku". Nakon puno godina košarkaške 'odiseje' Nicević se vratio tamo gdje je sve i započelo, u rodnu Pulu, sredinu u kojoj je davnih 80-ih započeo plodnu karijeru. "Na početku nisam bio nešto posebno zagrijan za košarku, ali kada sam u 13. godini u tri mjeseca narastao čak 20 centimetara, i od 177 došao do visine od 197, krenuo sam s redovitim treningom. Prvi trener u Školi košarke Stoja bio mi je Igor Valić, odličan stručnjak i dobar čovjek koji me je svojim pozitivnim pristupom zainteresirao za košarku. Kasnije je u Gradine stigao Laszlo Berček, počela su putovanja, utakmice i više nije bilo povratka".
Iz igračkih, Nicević je uskočio u trenerske 'cipele'. "Na početku sam individualno radio s centrima Pule 1981, a kasnije preuzeo prvu momčad. Glavni motiv je pomoć klubu i pulskoj košarci. Dosta toga ovisi o financijama, ali zajedno s upravom i igračima želim Pulu vratiti u Premier ligu. Trenutno smo na prvom mjestu A2 lige, a iako je riječ o trećem rangu natjecanja treniramo vrlo profesionalno. Generalno, mislim da bi Istra kao regija više pozornosti trebala posvetiti sportu, pogotovo onom vrhunskom". Iako je u trenerski posao krenuo s entuzijazmom, uronivši malo dublje u trenerske vode, razočarao se odnosima i pojavama u košarci i sportu općenito. "Nakon ove sezone stavit ću neke stvari na vagu, često se pitam ima li smisla i dalje trošiti vrijeme i energiju, a ljudi koji bi trebali dati podršku 'okreću leđa'. Kad fali novca najlakše je uzeti sportu, a na parketu je postalo bitnije tko sudi nego tko igra utakmicu".
Niti izvan parketa Niceviću nije dosadno. Sa suprugom i troje poslovnih partnera prije nekoliko godina pokrenuo je liniju odjeće isključivo za dvometraše. "Sjedište firme je u Bologni. Jedna partnerica zadužena je za crtanje i dizajniranje odjeće, a proizvodni pogoni s kojima surađujemo za realizaciju naših ideja. Posao ide dobro, samo što tijekom pandemije pogoni neko vrijeme nisu radili. Sad čekamo da se situacija stabilizira da nastavimo kao ranije". Sve te aktivnosti umaraju čovjeka, pa Nicević vjerojatno puno spava i odmara. Logično, ali ipak netočno. "Dugo vremena spavao sam tri i pol sata tijekom noći i još tri puta po dvadeset minuta tijekom dana. Trenutno spavam pet sati po noći i dva puta po dvadeset minuta po danu". Za sve je kriv online studij kojeg je upisao prije nekoliko godina. "Trebalo mi je više vremena za učenje, a nisam tip koji uči navečer, to me uspavljuje. Tražio sam način da ustanem ranije i učim u tišini dok se žena ne probudi i ne počne s pitanjima (smijeh, op.a.)".
Za takav, neuobičajen tempo spavanja, saznao je tijekom igranja u francuskom Le Mansu. "Tamo sam upoznao čovjeka koji spava šest puta po dvanaest minuta tijekom 24 sata i to mu je sasvim dovoljno. Dečko je jedriličar koji je preplovio Atlantik, a zbog velikih strujanja nije smio duže zaspati, u suprotnom, struje bi ga skrenula s rute, a vjetar prevrnuo jedrilicu. Teorija kaže kako je jedina faza kada se odmaramo u snu tzv. REM faza koja traje svega 15-20 minuta. Duboki san, suprotno mišljenju većine, ustvari umara tijelo i mozak. Bitno je na spavanje otići uvijek u isto vrijeme, ali i obavezno kratko odspavati tijekom dana, bez obzira gdje se nalaziš. Događalo se da zaspem za stolom u kafiću i onako, kroz san, čujem ljude kako se smiju i komentiraju 'gledaj ga kako spava'. Dok oni iskomentiraju, ja se naspavam i napunim energijom".
